lud.
House of pain (&boredom)
20.05.2010., četvrtak
Razgovaraju "2 blizanca u maternici"
|
- Vjerujes li u život poslije rođenja? - Naravno, sigurno postoji nesto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja. - To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao? - Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima. - To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati. I jesti svojim ustima. - Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti: poslije rođenja nema života. - Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posvem drugačije nego ovo sto živimo sada. - Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini. - Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas. - Mama?!? Ti vjeruješ u mamu?! Pa gdje bi po tvome ta mama bila? - Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopće postojali. - Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji. - Da. Moguće. Ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. |
- 17:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #
20.12.2009., nedjelja
|
Htjelo se biti i želju sam ti ispunio. Htjelo se usnuti i uspavao sam te. Htjelo se odustati pa sam te ohrabrio. Htjelo se (uporno) odustati pa sam te pustio. Htjelo se biti i želju sam ti ispunio. Htjelo se mene pa sam ti se poklonio. Htjelo se više i želju sam ti ispunio. Htjelo se višlje pa sam te podigao. Htjelo se i htjelo i želju sam ti ispunio. Htjelo se prestati i želju ti ispunjam. Sve što se ikad htjelo i u mojoj je moći nije pofalilo. Kroz sva tvoja htjenja naučio sam da te treba biti strah toga što želiš dušo i da je to tvoj jedini problem. Neka mi netko kaže (što mislite) Zašto ne vidimo? |
- 01:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #
05.12.2009., subota
Kinda like myself...no point, no sence
|
"Ladies and Gentlemen, skinny and stout, I’ll tell you a tale I know nothing about; The Admission is free, so pay at the door, Now pull up a chair and sit on the floor. One fine day in the middle of the night, Two dead boys got up to fight; Back to back they faced each other, Drew their swords and shot each other. one was blind and the other couldn’t see, so they chose a dummy for a referee. A blind man came to watch fair play, A mute man came to shout “Horray!” A deaf policeman heard the noise and Came to stop those two dead boys. He lived on the corner in the middle of the block, In a two-story house on a vacant lot; A man with no legs came walking by, and kicked the lawman in his thigh. He crashed through a wall without making a sound, into a dry creek bed and suddenly drowned; The long black hearse came to cart him away, But he ran for his life and is still gone today. I watched from the corner of the big round table, The only eyewitness to facts of my fable; But if you doubt my lies are true, Just ask the blind man, he saw it too" - Anonymus |
- 20:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #
24.11.2009., utorak
NAĐI PLIĆI SMISAO (ovo nema naslov)
|
Ja sam laž Gnjecava vanjština s korom iznutra Milost za mrtve i lijek za žive Probudi me i započni svoju muku Kaznit ću te istinom a ti me patnjom hrani Obješena slika nepromišljenog pjesnika Mrtve duše, gorak; kiseo Vidi me u ogledalu, daj mi ruku i pođi samnom Pati Moja riječ je neznanje, blagoslov pali mi vene Moli se svojim bogovima da me ne sretneš Ja sam laž, degutantna mršava silueta, Smrt tvome razumu, spasenje tvome zlu. Prosvjetljenje je pakao Nosim ti patnju Ne kraj smrad truleži tvojih jadnih misli koje nemogu pojmiti što sam. Govorim jer si glup Ja sam laž Neimaština tvog srca, praznina tvoje biti Prezirem tvoje postojanje Savršen si. Nitko dok me nemaš. Ne uzimaj me bezglavo dijete vječno sam ludilo Kidanjem spona tvoje svijesti donosim presudu Moj užaren čelik raduje se tvome mesu. nedonošče stvarnosti, svoj mrtvi sin. Govorim njihovim ustima, ne slušaj. Vidi me i oslijepi. Genijalna disciplina lutko. Krvari Žedan sam Provući ću te kroz svoje zupčanike straha, Iskrivit ću ti zube i odsjeći uši Zdrobiti zglobove i smrviti kosti. Ja sam laž, a tvoj mi ego ostaje za igru! (ogroman je) beskraj je moj trenutak Kriv si Nosiš moj plod Ostaješ mi za igru Moja glina Slomit ću te Bit ću ti jedina uspomena Kralj tvoje sudbine. Opet Svaka tvoja suza mi je nagrada. svaki vrisak agonije zabava Početak sam tvog kraja Čavao za tvoje oči Bit ćeš mi prijatelj Moliti milost. Davno si ju uskratio Više ti nije mogućnost Ja sam laž vrebam ispod kreveta grebem po ormarima Kucam u zidovima Mračnim kutcima. tebe Čekam. ja sam vrijeme samo tvoj demon. Veseli se ništavilu. Ja sam laž Nećeš pobjeći Vladam tišinom Posjedujem te Moj si, prijetvorni gade Nemožeš se skriti. Kriv Ja sam sudac, porota, krvnik. Slijep(a) sam Kad shvatiš što si bit će kasno. Već si moj Otrjezni se Cijeli život koračaš samnom Kada me osjetiš, kasno je Ja sam laž Bog me poriče Nečastivi strahuje Ja sam laž, drago mi je Poznaješ me otkad pužeš, crve Ja sam laž, u tvojoj glavi misao prije nego zineš Ne trudi se. Hladan sam i tu za tebe Ja sam laž, ne bježi, odabrao si me Ja sam laž, boj me se˙ |
- 23:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.05.2008., subota
|
Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: „Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje skrije pobjednik je među osjećajima.“. Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti zapitala: „Skrivača? Kakva je to igra?“ „To je jedna igra“, započela je objašnjavati Ludost, „u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga zadnjeg pronađem, taj je pobjednik.“ Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je na kraju uvijek svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati. „Jedan, dva, tri...“ počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost koja se , kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije jer joj se svako mjesto učinilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je prinašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Požuda i Strast u krateru vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno. Kada je Ludost izbrojala 999,999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je sve bilo zauzeto. Ugledavši ružičnjak uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. „Milijun“, zavikala je Ludost i započeka svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije tebala niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali. Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razbjesnila, ugledala je ružičnjak. Zašla je među ruže i bijesna i iznemogla, počela je udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima. Odjednom se začu bolan krik. Ružino trnje izgreblo je Ljubavi oči. Ludost nije znala što da učini. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali je Ljubav ostala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a Ludost ju prati gdje god ide. |
- 15:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr vidz & pics
DISTURBED: INDESTRUCTIBLE Godsmack: Realign Pics:  David Draiman      |
